Povijest

Božićni običaji u Hrvatskoj Kostajnici

Božićni običaji u Hrvatskoj Kostajnici, kao i u cijelom kršćanskom svijetu, započinju Adventom, a završavaju Bogojavljenjem. U osnovi svih tih svetkovina je priprema za dolazak svjetla, Isusa Krista te slavljenje njegova rođenja. Običaji nastaju u narodu, iz tradicije, oni su odraz duha određenog kraja; upravo zato su raznoliki onoliko koliko je bogata duša nekog naroda.

Običaji se ne uče iz knjiga, oni se žive i prenose s naših baka i djedova na naše roditelje i na nas. Običaj se udiše s mirisom domaćih božićnih kolača, s mirisom pečenica koje se peku, s užurbanošću koja vlada u domu. Već je i blagdan sv. Nikole bio blagdan iščekivanja, a naročito za djecu koja su pjevala: “Sveti Niko dođi skoro vrijeme nam prolazia sporo.” Tko god je u djetinjstvu osjetio ono uzbuđenje u iščekivanju sv. Nikole i darova koje će donijeti, može zamisliti radost djece pri pogledu na prozor u nikolinjsko jutro.

Kako u vrijeme 60ih godina dvadesetog stoljeća nije bilo ukrasnih vrećica i papira kao danas, koristio se uglavnom bijeli i crveni celofan u kojem smo pronalazili zamotane slatkiše, čarape, šalove, a svakako su najveće veselje izazivale nove igračke. Uoči sv. Lucije, 13. prosinca u kostajničkim kućama bi domaćice stavile namakati pšenicu. Obično bi se navečer pšenica probrala i stavila u posudu s vodom do jutra. Na sv. Luciju se pšenica sijala, tj raširila bi se po velikom plitkom tanjuru. Na sredinu bi se stavila jedna široka čaša. Ta čaša je do Božića bila prazna, ali bi se na Badnjak, kada je pšenica već narasla i zazelenila, ona napunila žitom: kukuruzom i pšenicom. U žito bi se stavile tri božićne svijeće a oko njih bi se isplela hrvatska trobojnica. U sredini je morala biti lijepa, crvena jabuka. Ovako pripremljena božićna pšenica bila je simbol obilja i plodnosti te zdravlja i mira, kako u domu, tako i u narodu. Oko božićne pšenice se od Badnjaka do trećeg dana Božića okupljala cijela obitelj u molitvi i zajedničkom blagovanju. Vrijeme do božića protjecalo je tiho i mirno u zornicama, u božićnoj ispovijedi, u pripremama za pečenje kolača, u spremanju kuće.

U to vrijeme tvrdog socijalizma 60ih i 70ih godina, sve što je bilo vezano uz vjeru, crkvu i dušu naroda odvijalo se tiho i skrivećki. Osjećali smo se zakinuti, sputani, gušeni. Sanjali smo o slobodnom Božiću, o neradnim blagdanskim danima, o gomili svjetlucavih darova. A danas sve to imamo. I tko zna jesmo li onda, u poniznosti, skromnosti i tišini, bili bliži istinskom doživljaju i smislu Božića? Najveća užurbanost se osjećala na Tucindan (ili pravo kostajnički Tucndan). To je dan prije Badnjaka kada se peku pečenice. Taj posao rade muškarci iz više domaćinstava zajedno i to kod jedne obitelji koja je imala prikladnu pecanu. U pecanama se uvijek peklo cijeli dan, pečenice su se “pristavljale” jedna za drugom, sokaci su mirisali, a kapljevina se cijedila u stare plehove. Domaćice su donosile narezani domaći kruh i umakale u vruću mast. Pila se domaća rakija i vino, a djeca su pila vodu ili malinovac. Bio je to život bez čipsa i gaziranih pića, a okusi domaće hrane bili su intenzivni i slasni. U večernjim satima, kada se posao privodio kraju, a vino i rakija pokazali svoje djelovanje, začula se pjesma iz kostajničkih sokaka. Kojeg li zdravlja za dušu i tijelo. O alternativi tada ništa nismo znali, ali smo je živjeli nesvjesno, ali istinski i prirodno.

Badnjak je. U kostajničkim kućama svetkovanje je započinjalo jako rano, još za mraka. Dječaci su u cik zore išli u “Poležaj” ili u čestitanje Badnjeg dana. Kada bi ušli u kuću, sjeli bi za vrata i započeli nabrajanje svakog dobra i obilja koje su željeli domaćinima. Glavno darivanje je u novcu, a dobro je ako se dobije i nešto slatkiša. Badnjak je dan posta i zadnjih priprema u kući i oko kuće za svetkovinu Božića. Muškarac je obično pripremao i unosio bor za kićenje, brinuo se da u kući za blagdane bude dovoljno pića i napravio je medenu rakiju. Žene su taj dan završile pečenje kolača i stavile kuhati sve potrebno za svečanu večeru. Jelovnik Badnje večeri se razlikovao od kuće do kuće. Negdje su pohali šarana ili pripremali domaću sušenu unsku ribu, ali ono što je zajedničko svakoj kući, bile su dvije vrste salate: grah salata i pletenice.

Što su pletenice? To je salata koja se pripravlja od sušene misirače izrezane u duge rezance. Ti rezanci se još tijekom ljeta suše na suncu, zatim se spletu u pletenicu i tako čuvaju do Badnjaka kada se kidaju na kraće komade, dobro se operu, a zatim kuhaju i do dva sata kako bi sasvim omekšali. Nakon što se ocijede i ohlade, začine se solju, paprom, sitno kosanim češnjakom te uljem i octom. Služe se uz ribu u svakoj kostajničkoj kući na Badnju večer.

Na svečano postavljenom stolu svoje mjesto je imao i litnjak. To je okrugli, u kalupu pečeni kruh koji je ukrašen prikazima iz seoskog života. Na njemu su samo one vještije domaćice od smjese brašna i vode izradile vinograd, kokoši, piliće, a sve je to simboliziralo plodnost i blagostanje. Na sredini je bio kršćanski znak IHS. Prije večere u kuću se unosila slama i prostirala po podu, a nakon toga se za večeru mogao prirediti stol. Na sredinu stola postavili bi božićnu pšenicu i litnjak. Domaćin bi zapalio svijeće, bor je bio okićen i cijela obitelj se okupljala na molitvu. Nakon toga je slijedila večera prije koje se pila medena rakija. Uz večeru je išlo domaće vino, jer je u Kostajnici nekada bilo i dosta vinograda. Nakon večere se pričalo, pjevale su se božićne pjesme i čekao se odlazak na ponoćku. Iako je tih godina već svako domaćinstvo imalo televizor, on se u badnjoj noći nije palio. Tada nije bilo prikladnog programa, Božić se nije javno niti spominjao i možda smo tek sada svjesni koliko je to pomoglo da svi u tišini oćutimo božićni mir u našim dušama. Na drugo crkveno zvono, a bilo je to pola sata prije ponoći, kretalo se prema crkvi. Ponoćka je uvijek privlačila mnoštvo svijeta. Bili su tu muslimani, pravoslavni, pa čak i oni koji su se deklarirali kao nevjernici. Bilo je i onih koji su dolazili “po dužnosti”, a takve je uvijek bilo zanimljivo otkriti pa poslije malo komentirati i prepričavati. Na ponoćki je sve bilo radosno i glasno: i pjesma i molitva i božićna čestitka. Poslije mise se ispred crkve još čestitalo i pričalo. Naravno, pucalo se, ali pucanje tih godina imalo je jedan drugi značaj. Bilo je to iz prkosa ili hrabrosti pred “milicijom” koja je budno pazila i uvijek bila prisutna. Dječaci su se junačili, pucali s raznih strana, netko bi uvijek bio “uhapšen” pa su se tako rađale priče, a u njima i lokalni junaci. Poslije ponoćke je slavlje Božića tek započelo. Odlazilo se u goste, obično u veće obitelji, načela se pečenica. Blagovanje uz pjesmu i priču je nastavljeno do ranih jutarnjih sati, a sutra je bio radni dan, sutra se išlo u školu. Bilo je to vrijeme kada smo sve mogli i kada smo sve htjeli, samo kako bismo pokazali tko smo i što smo.

Prvi dan Božića je protjecao u obiteljskom ugođaju; u miru i odmoru. Objedovalo se uz blagdanski stol i taj dan se nije išlo u čestitanje; svatko je trebao biti kod svoje kuće. Sv. Stjepan ili Štefanje, posebno se svetkovalo u kućama u kojima je netko slavio imendan. Taj dan su dolazili gosti u čestitanje. Božićno vrijeme je i po tome posebno što se svaki dan odlazilo u crkvu, na misu, pjevale su se pjesme, crkve su kao i domovi bile okićene, djeca su išla gledati jaslice i moliti se kod malog Isusa. Postoji izreka: “Treći dan slama van”, a to znači da je kuću trebalo očistiti od slame. Okićeni bor je još ostao u kući, a na stolu pšenica i litnjak – trebalo je sve to dočekati svećenika i blagoslov kuća na blagdan Triju kralja. Prema rasporedu je svećenik s dvojicom ministranata blagoslivljao kuće, a pravi domaćini su ga uvijek trebali dočekati na vratima. U to vrijeme se na takav način pokazalo tko svećenika želi primiti u svoju kuću, a tko bi, možda zbog političkih razloga, da ga se ipak mimoiđe. Na blagdan sv. Tri kralja ljudi su odlazili blagosloviti svoja polja i vinograde. Ponijeli bi malo svete vode, došli u polje ili vinograd, zajedno se pomolili i poškropili blagoslovljenom vodom. Tom prigodom su od kuće ponijeli kuhanog vina, pa bi se po hladnoći i okrijepili. Kada je svećenik blagoslovio kuću i ukućane, tek tada se skidao bor i uklanjali su se svi božićni ukrasi. Život se vraćao u kolotečinu, dani su polako postajali duži. No, odmah poslije Tri kralja moglo se početi s pripremama za maškare, a to je značilo novo druženje i novo veselje.