Povijesni i prostorni razvoj
Hrvatska Kostajnica nalazi se u jugoistočnom dijelu središnje Hrvatske, u Sisačko-moslavačkoj županiji, na samoj granici s Bosnom. Dominantni element njenog pejzažnog okružja oduvijek je rijeka Una, uz čiju se lijevu obalu smjestila, te brda Djed i Balj, koji je sa sjevera i juga natkriljuju i štite. Kostajnica je prirodno prometno čvorište putova koji povezuju središnju Hrvatsku s Bosnom i Dalmacijom, odnosno područje Banovine i Pounja s Posavinom.
Tijekom duge povijesti ona primarno predstavlja posjed, zatim kaštel, pa naselje, te konačno grad na lijevoj obali Une, a ime joj se dovodi u vezu s riječi kostan, kostanj, odnosno pitomi kesten. Odlukom sabora RH Kostajnica 1991. god. mijenja ime u Hrvatska Kostajnica (naselje na desnoj, bosanskoj obali Une formirano je tek u 19. st. i nazvano Turska Kostajnica, potom Bosanska Kostajnica, te Srpska Kostajnica, a od 2004. god. Kostajnica).
Prvi pisani spomen Kostajnice (Koztainicha), u kontekstu sjedišta plemićkog posjeda, potječe iz 1240. godine, no obzirom na brojne arheološke lokalitete i nalaze u kostajničkom kraju počevši od pretpovijesti, preko antike, pa do srednjeg vijeka, ali i vezano uz njen istaknut prometni i geostrateški položaj, pretpostavlja se postojanje naselja i prije 13. st.
Srednjovjekovna Kostajnica bila je sjedište posjeda i sub – regionalno središte u kojem se održavaju sajmovi, prikupljaju porezi i brodarina. Dominantnu točku srednjovjekovnog naselja činio je kostajnički stari grad, (kaštel Kostajnica 13./14. stoljeće), smješten na riječnoj otoci, te zaštićen Unom i njenim rukavcem Unčicom, dok se u njegovoj neposrednoj blizini, na lijevoj obali Une, razvilo kostajničko podgrađe. Ono je bilo utvrđeno palisadama i smješteno istočnije, nizvodno od današnjeg središta, točnije uz franjevački samostan koji potječe iz 13./14. stoljeća i općenito uz trasu starih puteva (danas krajnja istočna točka grada s lokacijom groblja Sv. Ane).
Kostajnica je u razdoblju od 1556. do 1688. godine bila u sastavu Osmanskog Carstva. U to vrijeme naselje postaje sjedištem kadiluka (sudbeno-upravne vlasti), a njegov stari grad značajnim vojnim uporištem. Kostajnica tijekom 17. st. zadržava položaj srednjovjekovnog naselja razvijajući povrh svega upravne, trgovačke i prometne funkcije.
Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine i uspostavom granice s Osmanskim Carstvom, Kostajnica postaje pograničnim mjestom u sastavu Banske krajine, zadržavši tijekom 18. st. istaknut vojno – uporišni položaj, uslijed čega postaje sjedištem Kostajničke kapetanije.
Stara se lokacija naselja i franjevačkog samostana napušta, što je vjerojatno bila posljedica teških razaranja krajem 17. stoljeća, dok se jezgra novog naselja pomiče zapadnije, pod brdo Djed, a nasuprot kaštelu, prvenstveno s ciljem što bolje zaštite. Snažan impuls razvoju grada daje novoosnovana franjevačka rezidencija sa crkvom Sv. Antuna Padovanskoga, koja se tijekom 18. st. gradi kao reprezentativni barokni sklop. Uz nju se 1733. god. započinje graditi i pravoslavna katedralna crkva Sv. Arhanđela Gabrijela i Mihajla. Pojedinačni objekti koncentriraju se uokolo sakralnih objekata (Donji grad) te na otoci, uz kaštel koji se temeljito obnavlja i utvrđuje palisadama. Brdo Djed, iznad naselja, počinje se koristiti kao važan dio obrambenog sistema, najprije kao osmatračnica, a nešto kasnije kao lokacija najznačajnijeg urbanog zahvata prve polovine 18. st., impozantne zvjezdolike utvrde čija realizacija nije u potpunosti dovršena.
Uslijed znatnog priljeva katoličkog stanovništva iz Bosne u tri vala, tijekom 18. stoljeća, po kojima se i danas dijelovi Kostajnice nazivaju Mađari, Majdanci i Novljani, grad se širi i dalje prema zapadu (Gornji grad ). Pri tome je krajnja zapadna točka kapela Sv. Nikole, kasnije župna crkva, čija gradnja započinje 1771. god. Između spomenuta dva značajna objekta, franjevačke i župne crkve, formira se nova Kostajnica s baroknom urbanom jezgrom. Uvjetovana specifičnom topografijom terena Kostajnica se, za razliku od drugih krajiških gradova, pozicionira kao naselje izraženog longitudinalnog rasprostiranja s postepenim proširenjima u zaleđe Djeda istočno i zapadno. Otvaraju se zapadni izlazi iz grada, prometni pravac prema Dvoru i Bosanskom Novom, te nešto kasniji prema Petrinji. Izgradnja objekata, za potrebe sanitarnog kordona, na lokaciji srednjovjekovne Kostajnice ograničila je širenje na istok.
Kostajnica je 1777. god. dobila status vojnog komuniteta odnosno slobodnog krajiškog grada sa sajamskom povlasticom te se grad razvija kao značajno trgovačko, obrtničko i prometno središte. Dotok kapitala omogućio je podizanje reprezentativnih objekata kasnobarokne profane arhitekture, kao što je primjerice zgrada kostajničkog magistrata iz 1792.godine (obnovljena nakon Domovinskog rata).
U kratkom razdoblju francuske uprave koje traje od 1809. do 1813. godine Kostajnica postaje glavna carinarnica Francuskog Carstva u Ilirskim pokrajinama (Levantski trgovački put), pa se tako unutar gradske jezgre iz 18.st. grade mnogi objekti: kostajnička carinarnica-kuća Sonnenschein; stara apoteka- kuća Van der Werth; tzv. napoleonske kuće (svi objekti srušeni u Domovinskom ratu) i impozantni drveni most, nažalost danas poznat samo s fotografija (most je temeljito obnovljen 1933. godine, a srušen 1967. zbog izgradnje novog, betonskog mosta).
Razvojačenjem Banske krajine Kostajnica je 1871. god. dobila status grada. Tada, pa do tridesetih godina 20. stoljeća, započinje razdoblje koje mnogi nazivaju zlatnim dobom Kostajnice.
U baštinjenoj prostornoj matrici značajnim komunalno-prostornim zahvatima započinje proces definiranja i podizanja urbane kvalitete života. Ovu tvrdnju moguće je potkrijepiti mnogim primjerima: parkovno se oblikuje i uređuje trg južno od župne crkve Sv. Nikole; inicijativom Davorina Trstenjaka u razdoblju od 1889. – 1899. god. uređuje se i pošumljava brdo Djed, koje prerasta u park šumu s izletištem; grade se mnogi reprezentativni privatni i javni pojedinačni objekti, npr. Građanska učiona, zgrada starog kotara, zgrada starog kotarskog suda, kuća Miskić, hoteli”Central” i „Corso”, zgrada Hrvatskog doma i dr., kojima je zaključeno formiranje jedne od najvrednijih i najosebujnijih urbanističkih cjelina sjeverozapadne Hrvatske.
Postupno razaranje kostajničke gradske jezgre započelo je tijekom Drugog svjetskog rata kada je srušen barokni spomenički objekt pravoslavne katedralne crkve Sv. Arhanđela Gabrijela i Mihajla, da bi bilo nastavljeno nakon Drugog svjetskog rata interpoliranjem u povijesnu strukturu naselja novih neprimjerenih objekata, čemu su prethodila rušenja cijelih poteza kuća i pojedinačnih objekata; dopuštanjem teretnog prometa kroz najuži dio povijesne jezgre, čemu je prethodilo rušenje starog drvenog mosta i izgradnja novog, armirano betonskog; započinjanjem izgradnje keja- utvrđene obale, čime je prekinuta višestoljetna specifična veza grada, ljudi i rijeke. Kulminiralo je naposljetku posljednjim i zastrašujućim razaranjem u Domovinskom ratu kada su, nimalo slučajno, teško oštećeni, razarani i do temelja rušeni spomenički objekti, povijesni i prostorni markeri grada poput franjevačkog samostana i crkve Sv. Antuna Padovanskoga, župne crkve Sv. Nikole sa zgradom župnog dvora, kapele Sv. Ane i kapele Sv. Roka, kuće Sonnenschein, tzv. napoleonskih kuća, zgrade stare finance i ostalog.
A danas? Obnova Hrvatske Kostajnice je u tijeku…